ŠTAJERSKE NOVICE

 

Frančeska Vidić je rođena 1981. godine u Čapljini, u Bosni i Hercegovini. U rodnom mjestu  je pohađala osnovnu školu i gimnaziju, a 2006. godine je diplomirala kroatistiku i germanistiku na Filozoskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Nakon kratkotrajnog rada u školstvu u Dubrovniku, gdje se njezina obitelj u međuvremenu preselila, odlazi u Austriju. Od 2007. do lipnja 2011. radila je kao asistentica za hrvatski jezik u Gradišću. 2010. godine je upisala doktorski studij na Institutu za slavistiku Sveučilišta „Karl Franz“ u Grazu, gdje trenutno boravi. Bavi se povremeno i lektoriranjem, pisanjem članaka za novine i prevođenjem.

Svoje prve pjesme je napisala već u tinejdžerskim danima, no za njih je do sada čuo samo mali krug njoj bliskih ljudi.

 

„… Vjeruj, ljubi, nadaj se i snosi;

srcem čut ćeš i zašto si i tko si…“

(S. S. Kranjčević)

 

Na oltaru

zaspao je plamen

u postelji od rastopljenog voska.

Umuknule su molitve,

a zvono zvoni i zvoni.

 

Na visokim petama

paradiraju dame

s majčinskim utrobama obeščašćenim ubojstvom.

Sleđena su srca,

a savjest peče i peče.

 

Velikodušni dobrotvori

do dna su ispraznili Pandorinu kutiju

za gladnu djecu na planetu,

posijali su mine po plodnim oranicama

i nuklearnim glavama prepustili čast

da pravedno brinu

o sigurnosti čoječanstva.

 

Gordi jablan

do iznemoglosti upija bljutavi smog

za nova čuđenja u svijetu,

razabire svoj lik u mutnoj rijeci

i oboljelom korjenju priča bajke o oblacima

da mirnije sniva

u dubini zemlje.

 

Srce ćuti led

u kojem je Zadnji Adam napisao

svoj konačni znak.

 

 

Neistražene obale

 

Sve više se bojim svojih pjesama.

 

One uvijek u meni pronalaze

neke nove, neistražene obale,

koje nisu ucrtane na mapama

mojih dosadašnjih lutanja.

A milijardu puta sam preplivala

ovo jedno te isto more

i svaki put sam pronašla nove tajne.

Plaše me sve te nepoznanice u meni,

ne želim biti stranac samoj sebi.

Da li će mapa mojih traganja

ikada dobiti svoj konačni oblik?

Da li ću ikad moći ponosno uzviknuti:

To sam ja!

 

…oluja nemira prijeti

ionako previše uzburkanom moru…

 

 

Osluškivanja

 

Kradeš moj osmijeh

i odlaziš sa podsmijehom.

Zove te,

vrišti moja povrijeđenost.

 

Odazivaš se šutnjom.

 

Preklinju te,

očajnički vape pitanja

za odgovorima.

 

Odazivaš se šutnjom.

 

Krik nepovratno izgubljenog povjerenja,

jecaj ljubavi unakažene do prezira,

prigušeni uzdasi boli srušenih ideala,

muk savršeno iskovane osvete.

 

Zato, molim te,

odazivaj se i dalje šutnjom.

 

 

Vrata

 

Znam.

Znam da si pokušao kucati na moja vrata,

a ruka ti je zadrhtala

i stala.

Bojao si se ući

I pogledati vječni sjaj.

 

Ostao si u tami.

Sam.

Talog na duši nije ti dopustio da se uspraviš.

Vukao te je na dno,

u nepovrat.

 

Pokušao si očajnički jeknuti,

u nadi da ću te čuti

i pomoći ti,

no glas te je izdao.

 

Dugo si gledao velika vrata

i htio ući,

ali talog te je polako,

polako vukao u beskonačnu tamu.

 

Otišao si.

Vrata su ostala zatvorena.

I samo ako si čovjek,

pokucaj, ne boj se!

…  vrata će se otvoriti…

Netko je ukrao moje proljeće

 

Kalendari pjevaju prve proljetne pjesme,

a na prozoru sobe iščezavaju kapljice zimskih kiša.

Moja duša raduje se.

 

Ali na livadama nema više prvih ljubičica,

one su se osušile u vazi neke tuđe mame.

Ne čujem više pospani zjev sunca,

koje se upavo budi.

Ono je već davno pojelo svoj doručak

i istrčalo vani da se igra.

Sad je već vrijeme da se vrati kući

i majci, koja ga čeka.

 

Čekaš li i ti mene,

draga majko?!

Moje proljeće nije me sačekalo

–  pobjeglo je drugoj djeci.

I ogromna vrba ispred kuće nekako se smanjila.

Gdje li su oni divni oblaci,

koje je dodirivala svojim granama?

 

Zašto,

zašto baš sve ide ka zemlji?

I tko li je ukrao moje proljeće?

 

 

Maska

 

Rijetko kad sunce okupa moje lice,

jer ono se gotovo uvijek skriva

iza neke maske.

I dok je čvrsto držim,

tuđi pogledi ne mogu prepoznati suze u mojim očima,

jer uvijek ih na lažni put zavede varljivi sjaj maske.

 

Ljudi su varalice.

Ukradu dio tebe i onda pobjegnu.

Ja mnoge uspijem zavarati lažnim tragom

i mnogo manje boli

kad sa sobom odnesu samo dio maske.

 

Vrijeme brzo prolazi.

Maske se mijenjaju kao dani na kalendarima.

Ne poklanjam im pozornost kao nekad.

Više mi nije stalo.

Mislim da neću ni osjetiti kad mi jednom spadne,

jer zaboravila sam kako izgleda moje pravo lice.

 

 

Mrtvi cjelov rata

 

Mržnja u očima stranca

i stranac u očima prijatelja.

Korica tvrdog kruha

tone u crnilu kave,

a posljednji brod s bijelim kormilom

u zagrljaju je oluje.

Mrtvi cjelov rata

još uvijek drži naša srca u okovima.

 

Kroz tišinu se čuje

kako zemlja u očaju grebe od svoj tjesni sanduk.

Gromom spržen jablan

pognute glave stoji uz prašnjavi put.

No vatra je zaboravila progutati

jedan mali, zeleni list u dnu mrtve krošnje

i sad ga vjetar u svom naručju

odnosi  u gnijezdo bijelog goluba mira.

 

 

Kraj jednog obožavanja

 

Bok! Pa sjećaš li se ti mene?!

To sam ja…

…ja koja sam te toliko vremena sanjala,

beskrajno željela

i bezuvjetno obožavala…

 

Ne prepoznaješ me???

 

Dobro!

Ma, uostalom, to i nije više toliko važno.

Svakako to više ni nisam ja.

 

Ne prestajem

 

O čemu pisati

kad srce počne laganije kucati

i kad sjaj zvijezda potone u kišnim oblacima?

O čemu sanjati

kad svi tvoji snovi postanu stvarnost,

a onda shvatiš

da to, ustvari, i nije ono što si želio?

Koga voljeti

kad ljubav izgubi smisao,

vatre se ugase,

a sve nade bespomoćno prihvate konačni poraz

u borbi protiv nadmoćnih razočarenja?

 

– Voljeti sebe?!

 

A koje sam to ja

od ovih bezbroj krhotina nekadašnje mene?

 

Bilo kako bilo,

ja ne prestajem

ni pisati,

ni sanjati,

ni voljeti

ni nadati se,

ni tražiti se.

 

Čovjek koji se bojao svoje sjene

Poznavala sam čovjeka

koji se cijeli život skrivao od nečega,

a on sam to nešto

nikad nije spoznao.

 

Najčešće bi se sklupčao

u tamnom kutu svoje sobe

i promatrao

kako traci sunčeve svjetlosti polako dopiru do njega,

a kad bi dohvatili vrhove njegovih smrznutih prstiju,

plašljivo bi bježao u drugi, neosvjetljeni kut sobe.

 

Tišina je bila jedina glazba,

koju je želio slušati,

samoća jedini prijatelj,

kojem je sve povjerio,

strah jedini osjećaj,

koji je uspjeo doživjeti.

 

A što je čovjek bez ljubavi?

– Ništa.

Što je čovjek, koji se boji svoje vlastite sjene?

– Kukavica.

 

I umro je sam,

baš onako kako je živio.

Ustvari, on uopće nije ni živio,

jer život je borba,

život je nadanje…

i sunce nam pruža svjetlo da bi ga dohvatili,

ne da bi bježali od njega.